Sama zgrada u kojoj je danas smještena Serpentine Gallery izgrađena je 1934. godine kao čajni paviljon, u nekad privatnim vrtovima uz palaču Kensington, zapadno od Hyde Parka. Kensingtonski vrtovi poznati su i po tome što je u njima obitavao Petar Pan prije no što je odletio u Nigdjezemsku. O omiljenosti dotičnih vrtova među Londončanima najbolje govori ova anegdota: kada je kralj pitao premijera kolika bi bila cijena mogućeg ponovnog “zatvaranja” vrtova – odgovor je bio: “Kruna, Vaše Visočanstvo”. Od 1970. godine u klasicističkom čajnom paviljonu počinje raditi Serpentine Gallery, koja je svoje ime dobila po obližnjem jezeru Serpentine. Galerija je posvećena modernoj i su­vre­menoj umjetnosti, pa je tako izlagala umjetnike od Man Raya i Henry Moorea do Damiena Hirsta.

Nakon 2000. godine svakog se ljeta uz samu galeriju gradi privremeni paviljon. Ideja je bila omogućiti svake godine nekom od međunarodno priznatih arhitekata, koji još nisu imali priliku graditi u Velikoj Britaniji, da sagradi paviljon kojim bi se promovirala avangardna arhitektura i pomicale granice arhitektonskog izraza. Do sad su tako imali prilike graditi paviljon Zaha Hadid, Daniel Libeskind, Toyo Ito, Oskar Niemeyer, Alvaro Siza i Eduardo Soto de Moura sa Cecil Balmondom, te 2006. Rem Koolhaas sa Cecil Balmondom (koji kao konstruktor stoji iza gotovo svih sagrađenih paviljona).

Nakon izuzetno ekspresivnih i konstruktivno zamr­šenih pa­viljona, rješavanih briljantnom inženjerskom ingenioznošću, poput Libeskindovog paviljona iz 2001. i Toyo Itovog iz 2002., Rem Koolhaas gradi nešto vrlo “jednostavno” – balon za Petra Pana.